vita e bella

Mali dućan

Nesvakidašnji prizor neki dan na ulicama talijanskog grada.. Prolazim ulicom i čujem žamor,smijeh, mnoštvo ljudi… Okrenem se i vidim mali,neugledni, sasvim nezamjetan dućan krcat ljudi. Prešla sam na drugu stranu ceste i osluškivala: „ A unuci,jesu dobro? Stižu za blagdane?“ …“ Pozdravite muža gđa. Ruzzier“ … Naravno da sam provirila kroz vrata.. Veličine možda 2 za 2 metra u dućanu je bio jedan šank iza kojeg je stajao prodavač i mnoštvo polica sa najosnovnijim stvarima: mlijeko,kruh,brašno,ulje,pokoja obična salsa od pomidora.. Nije tu bilo Kinder buena, pinguia, cerealia ni bijele,crne,s rižom il lješnjacima čokolade. Nije bilo puno izbora,a opet dućan je bio krcat. Kad sam ušla, prodavač se samo nasmiješio, i nastavio pričati s mušterijama kao da moj dolazak ama baš ništa ne znači… Kao da se ni meni a ni njemu nigdje ne žuri.
I onda sam shvatila: uza sve velike trgovačke centre koji naviru na sve strane, mame nas niskim cijenama i razno raznim ponudama, postoji još uvijek negdje mali dućan.. Onaj u kojeg ste odlazili kao djeca i gdje je teta prodavačica poznavala vas i vašu obitelj. Onaj gdje možda još uvijek ide nečija baka ili susjeda Marica. Onaj koji još uvijek ima toplinu i ljudskost. Jer iako susjeda Marica nema novaca, ona ne ide u trgovačke centre, u Bille, Plodine, Konzume. Ona i dalje ide u svoj Brodokomercov dućan u svojoj ulici iako je dobrog zdravlja i na pet minuta od nekoliko shopping centrova. Zato jer zna susjeda Marica, da je u Konzumu prodavačica Mirela (a znamo da se zove Mirela jer joj tako na kartici na kuti piše) neće pitati za unuke i djecu, za susjeda ili onu mačku što se izgubila u zgradi. Nema Mirela ni volje a ni potrebe, ona radi svoj posao i čemu razgovarati sa potpunim strancima, na kraju krajeva. Iako Mirela ne zna da je njena pokojna prabaka išla u školu s teta Maričinom majkom, i da su bile dosta dobre prijateljice. A teta Marica je već prestara da bi se sjećala praunuke majčinih prijateljica.
Teta Marica zato radije ide u Brodokomerc, kao i signora Ruzzier u taj mali talijanski dućan. U njemu možete možda vidjeti kojeg zalutalog turista, i povremeno nekog kome se žuri ili je vidio dućan u prolazu. Ali uglavnom ćete vidjeti dobru staru ekipu poznanika,nekada možda susjeda ili prijatelja, koji su jedan dio života,makar se on sastojao samo od odlaska po kruh i novine, proveli skupa. I s vremenom su se zbližili, taj mali dućan i čovjek i postali navika, tradicija, dobra karma. I čovjek je ostario, otišao u penziju, izgubio obitelj, umrli prijatelji.. ali ostao je mali dućan. U njemu još uvijek radi barba Robi koji ga je otvorio sa dvadeset godina i rado će vam ispričati kako se sve to dogodilo.Kako su preživjeli dućan i on, za vrijeme rata, i kako preživljavaju sada, kad im prijete niskim tj. nižim cijenama i bogatijom ponudom. Ipak, neki šarm, neka tajanstvenost, strahopoštovanje a najviše neizmjerna toplina žive u takvim mjestima. I zato mali dućan ne propada. Za sad.

Želim vam svima ugodne blagdana, puno sreće u Novoj Godini i nemojte zaboraviti na one koji ni ove godine nemaju ni upola onoga što vi imate. Pozdrav

...život piše priče...

Kad me je cimerica uvjeravala da je svaka životna priča zanimljiva,nije da joj nisam vjerovala,ali me jednostavno životne priče koje je ona bila voljna saslušati,nisu oduševljavale.Jednom nam je,dok smo bile vani,prišao 50godišnji Claudio i počeo svoju priču.Meni odmah nešto nije štimalo,jer što jedan 50godišnjak radi u 1 ujutro u bircu s studentima,ali pokunjila sam se i slušala. Vidljivo alkoholiziran,Claudio je pričao o svom životu.Isprva čak i o zanimljivostima,kao što je radio i gdje je bio.Spomenuo je sina naših godina. A onda je krenuo o svojim djevojkama.O tome kako su sve imale barem 20 godina manje od njega i kako on voli mlade cure a i one njega.To je bio trenutak da se povučemo i prepustimo ulogu slušatelja nekom drugom.
Ipak u poslijednje vrijeme,veseli me razgovarati s strancima.
Ne znam ako sam vam ispričala priču o Giorgu koji me zaustavio kad sam izlazila iz busa i pitao 2 eura uz izgovor da ne jede već par dana.Beskućnik u zelenom sakou i bež hlačama.Srednje pedesete po mojoj slobodnoj procjeni,iako se je vremešnost puno više vidjela na njemu nego na Claudiju. Dala sam mu 2 eura i rekla:"Za novac treba raditi". On je odgovorio: "Diplomirao sam sociologiju ali nemam posla." Ja sam ga pozdravila i otišla. I onda još dobra dva sata razmišljale o tome kako sam se trebala vratiti i pitati ga ta 2 eura i ići kupiti sendvič jer sam tako sigurna da će jesti a ne kupiti cugu ili cigarete. I kako sam mu trebala reći kako je lakse sjediti i prositi nego naći neki posao. Kao da je važno raditi u struci. Uostalom,ako nemaš za kruh,naći ćeš bilo kakav posao ako si pošten i vrijedan. Barem ja mislim. Sve sam ja to razmišljala ali se nisam vratila. To me podsjetilo opet na prijateljicu koja se je prvo ispred supermarketa izderala na pijanca koji ju je pitao kunu,a onda se vratila,ispričala mu se jer joj je jasno da mu je teško i da je prije svega čovjek a onda pijanac i dala mu pet kuna.

O beskućnim pijancima drugi put,sada sam započela o životnim pričama.Ili pričama stranaca.Ili pričama uopće.
U zadnje vrijeme me vesele.Ponekad me ne zanimaju sasvim i u svim segmentima,ali me uvijek razveseli kad vidim da mogu naći zajednički jezik i sa 30godišnjakom i sa 70godišnjom bakicom.Uvijek ima tema za razgovor,i uvijek ima novih stvar za naučiti. Držim da je to pravilo. Svatko nas nečemu može naučiti,ponekad pogreškama,ponekad sasvim pozitivnim stvarima,ponekad životu.

Recimo s 30godišnjim radnikom sam sjedila u busu za Italiju. Samo pitanje odakle je tko razvilo je mnogo tema..A,Karlovac? Karlovački dani piva? Saznala sam da nisu i bogzna šta. Saznala sam i da je najljepši zoološki vrt u Berlinu i da njemački nije uopće težak. Upravo ta nota subjektivnosti koju svatko ubacuje u svoju priču i ima u svom životu,mi je nešto predobro. Zanimljivo mi je viđenje raznih ljudi na razne stvari. Smješno je bilo kad sam s zgražanjem rekla kako se danas,kao nekada,opet ljudi mladi udaju i kako je po meni to besmisleno barem do 30ete,na što je mladi gospodin rekao:"Onda bolje da ne spomenem da je moja žena imala 21.godinu kad se udala za mene".. Nasmijali smo se oboje,različite generacije,različita viđenja ali se oboje možemo nasmijati na to. Poželio mi je sreću u obrazovanju i životu i ja njemu.

Jednom mi se pogodilo da sam sjela u busu s znancem,kolegom studentom. Od bezazlenog početnog razgovora,prešli smo na tešku filozofiju. Koliko su osjećaji stvar duše i što je zapravo duša i dali uopće postoji,a koliko stvar čiste kemije. Ta tema je povezala jako široku mrežu razmišljanja,mogućnosti,disciplina.I neću ni napomenuti da su nam tri sata vožnje prošli u trenu. I da nam se u jednom trenutku obratila gospođa sa susjednog sjedala i rekla: "Uključite i fiziku,i ona je tu bitna,ona je postava svega." Svaki put kad sretnem tog momka,uhvati me neka sjeta,kao da imamo nešto zajedničko,što samo nas dvoje znamo.

Danas sam sjela kraj bakice. Ona mi je pričala o bivšoj Jugi.O tome kako je rođena u Italiji ali se obrazovala u Rijeci. I kako je 59' u Kraljevici puhala tolika bura da nije bilo ni struje ni autobusa. I kako je u životu najvažniji kompromis. Popustiti malo. I kako joj je muž beograđanin. I kako je suludo da Katolička crkva određuje celibat jer je to izvor frustracija i borbe protiv samih sebe. I kako joj se ne sviđaju Slovenci. I kako su se s mjenjanjem vlasti mjenjali i jezici obavezni u školama:tako da je učila od svega pomalo a ništa savršeno. I kako nikada ne znaš što će ti život donijeti,što god da planirao. Bilo je ugodno. Nekako sam se osjetila ispunjenija za jedno iskustvo. Za jednu priču. Svatko ima nešto za reći. Predivna stvar,slušati druge ljude,mišljenja,vremena,mjesta,poglede.

Vrhunac svega ipak bio je gospodin od +70 koji je ušetao u restoran sa sunčanim naočalama i došao do našeg društva:"Dečki,važno je znati svirati.Kad svirate,onda se komadi lijepe za vas. Naučite svirati,to je ključ" A onda se okrenuo i na pitanje :"Come stai"upućeno od poznanika/prijatelja odgovorio "Je,bene..jebene".. Da ste samo vidjeli taj život u njemu,tu ljubav prema životu,prema zafrkanciji,tu mladost u riječima i duhu. Moja pomisao je bila:ja želim biti takva u tim godinama. Uživati u životu i biti sretna jer živim jer udišem zrak punim plućima. Jer nitko od nas ni u jednom trenutku nije pomislio:vidi ovog dosadnog starkelju. Štoviše,bilo je zadovoljstvo razgovarati s njim. Kao da razgovaraš s vršnjakom. Neponovljiv prizor vidjeti nekoga tko toliko zrači životom. To se danas čak rijetko dešava i u našim godinama.

Nadam ste da ste shvatili bit priče...I ova priča ima priču. Svaki život je priča. Svaka priča ima poruku ili pouku. Nek vam život piše priče.....

...la vita e' bellissima...

Osvrnula sam se ipak da me nitko ne vidi.Trebalo bi nam biti svejedno što ljudi misle o nama.Ipak u većini slučajeva nije. Šteta.
Tako je lijep dan. Išla sam s faksa prema kući,onako usporeno, kao uvijek vučem noge i svi me prestižu. I onda stanem i vidim kako svi negdje žure,kao je svijet brz i užurban. Kad bi mogla čitati misli tih užurbanih ljudi,oko kakvih se briga brinu.. Oko ispita,ljubavi,faxa,razmišljaju što još moraju napraviti,kamo ići...Pomislila sam,pa ovo će sve biti tu i za 20godina.. Iste ove zgrade,neki novi ljudi,studenti s istim brigama i mislima. A gdje ću biti ja.
Za 20 godina,imat ću 40tak. Vjerojatno će ove zgrade i studij i sav studentski život biti samo zamagljeno sjećanje. Vjerojatno će mi se nove misli motati po glavi,moriti me nove brige. Živjet ću svoj užurbani život. I tko zna dali ću se onda sjetiti, kao sada, zastati i pogledati ovo nebo,ovu zgradu,stablo. Zaustaviti ovaj trenutak kao fotografiju. Ili će razum reći: ne ponašaj se glupo,imaš posla.
Koliko ste puta u vašim svakodnevnim aktivnostima pogledali u neko stablo,klupicu u parku,stolicu u autobusu. I pomislili na to koliko je već ljudi tu prošlo,sjelo,zastalo,razmislilo. Što se sve desilo na tom mjestu. I što će se desiti.
Brzo prolazi život,mi ga činimo još bržim. Samo da,kad ovo onda ću ono.. I sve prođe. I nema nas više. I možda smo ostavili nešto iza sebe,možda ne. Nije bitno. Nas nema,za nekog drugog se zamaljska kugla vrti.
Zato,zastanite. Pogledajte iza sebe.Toliko je lijepih stvari. Svijet je lijep. Svaki njegov detalj. Od lista koji je sad doletio pored mene do onih stepenica na kojima sjedim. Život je kratak,istina, ali nije prekratak ako uspijete zaustaviti trenutak u sadašnjosti. U onoj jučerašnjoj,današnjoj i sutrašnjoj.
Ja jesam.

Cosmo problem :)

Pročitala sam zanimljiv članak u novom Cosmu koji govori o tome koliko je jednostavno omalovažavati same sebe i kriviti karakter,sudbinu,lošu karmu ili bilo šta za vlastite stavove i ponašanja.. Jedan od primjera je i izjava "Nisam društvena osoba" koju,kažu autori,koriste osobe kako bi opravdale što nisu upoznale puno ljudi/snašle se u novom društvu/komunicirale itd...E pa ta izjava se 100% odnosi na mene..jer sam oduvijek,moju nesigurnost kad je o novim ljudima,mjestima i situacijama riječ opravdavala time kako sam presramežljiva/djelujem antipatično na prvi pogled/nisam društvena... Nikada nisam stala i zapitala se dali je tome zbilja tako i dali je to problem koji je u meni ili je riječ o nečem drugom.. Istina je,sramežljiva sam i puno mi je ljudi reklo da na prvi pogled djelujem umišljeno/antipatično itd..ali ja volim društva,volim upoznavati nove ljude,samo što se uvijek nečega bojim i nikada se ne prepustim u potpunosti..I možda se jednostavno previše želim svidjeti ljudima.. Dvije situacije iz poslijednjih par mjeseci.Radila sam u laboratoriju dobra tri-četiri mjeseca,i nisam bila jedina mlada tamo.Nisam upoznala niti jednu osobu,niti jednu. Nisam s nikim popila kavu ili razmjenila broj,progovorila par riječi.Bilo bi najlogičnije ali ja nemam zajedničkih interesa s tim ljudima i ne fasciniraju me njihova otkrića...ipak nisam ni dala priliku nikome...
Druga situacija,prije par tjedana na jednoj kućnoj fešti pojavile su se dvije nove djevojke.Iako je bilo i drugih događaja i ljudi,ja sam gotovo cijelu večer provela u ugodnom čavrljanju s njima iako su pričale i o stvarima o kojima apsolutno ništa ne znam niti me zanima previše.Opet,bilo mi je ugodno i lijepo.A dan kasnije sam od treće osobe dobila komplimet kako su rekle da sam simpatična. Nažalost,opet nisam razmjenila broj ali eto barem nešto.I naravno da mi je bilo drago čuti da netko novi misli da sam u redu. I sad,gdje je razlika,i gdje je problem? Unatoč tome,i dalje se osjećam nedruštveno i i dalje smatram da sam presramežljiva.. jer uvijek uglavnom ja upoznam neko društvo tek preko nekoga,dakle nisam nikad ta koja inicira upoznavanje...
Razmišljam o tome zadnjih par dana jer sam si shvatila da ja uporno tvrdim kako bi otišla iz ovog grada jer si želim dati novu priliku i doći ispočetka negdje sama i moći upoznavati ljude,i moći se snalaziti i pitati za informacije i za pomoć..što ovdje nikad nisam.. U zadnje vrijeme shvatila sam koliko sam toga propustila radi te vražje nesigurnosti i opravdavanja sebe samo radi straha da ću biti odbačena. Nije mi žao,u tri godine ovdje,upoznala sam ljude za koje za većinu sada mogu reći da su mi pravi prijatelji i da ću ostati s njima u kontaktu i kad sve ovo bude gotovo. S druge strane,znam da je takvih ljudi moglo biti puno više i osjećam sada veliku tugu kad sam ovdje,a nema tih ljudi,a ja nemam s kim popiti kavu ili prošetati jer od milijun ljudi koji ovdje studiraju ja ih znam minimalno. Pogrešan je bio sam početak to znam. Naime postoji jedno mjesto na kojem se okupljaju naši studenti i gdje se uglavnom upoznaju novi ljudi itd. Ja sam tamo bila tri puta.Zašto? Pojma nemam. Družila sam se s dvoje,troje ljudi i više mi ni nije bilo potrebno jer sam sve što mi je trebalo nalazila kod njih i s njima. Sad kada smo se malo udaljili, i kad su došli neki novi mladi ljudi koje znam iz Hrvatske,i kad sam vidjela kako oni bez problema ovdje nalaze društvo i već su sad bolji s nekima koje ja znam dugo,onda sam se zapitala. Da li bi stvari bile drugačije da sam krenula od početka drugačije? da sam se umjesto s talijanima,družila s hrvatima ,da sam umjesto odlaska u bratstvo odabrala odlazak negdje drugdje? Jer ipak je to drugačiji mentalitet.Iznimke postoje ali mi se bolje sporazumjevamo prije svega,a zatim i slažemo s svojima. I sada se opet pitam,ako i odem negdje gdje me nitko ne zna i pokušam ponovno,da li će stvari biti iste,tj.da li je problem u meni i samo u meni ili je ovdje ipak bilo riječ o nečem drugom... Hoću li bez straha i srama prilaziti novim kolegama i upoznavati se s njima. Hoću li bez srama pitati kad nešto ne znam i čekati na odgovor. Hoću li ikada moći nešto takvo. Ući u već postojeću grupu ljudi i osjećati se dobrodošlom. Ne znam ali ne želim biti osoba s početka priče. Ne želim kriviti nešto što je samo proizvod moje mašte za činjenicu da jednostavno ne uspjevam preći te neke unutarnje barijere. jesam li stvarno takva ili?
u zadnje vrijeme,kako god,dogodile su se stvari koje bi mogla tumačiti kao novu priliku,oko koje bi se dakako trebala potruditi više nego da se ona dogodila prije tri ili čak dvije godine. U zadnje vrijeme upoznala sam,slučajem okolnosti,puno više ljudi koji djele istu sudbinu što se studija tiče kao ja. Da li sam dovoljno nadrasla samu sebe da bi mogla sada otići sama na to mjesto gdje su svi,imajući na umu da znam 1/10? Pokušati se ubaciti u novo društvo (malo zvuči izraz okrutno ali valjda znate što želim reći) ili ostati kod onih za koje znam da me neće odbaciti i s kojima mi nije loše.
Na kraju krajeva,pogledajte samo ovaj blog. Nema novih ljudi ni čitatelja,niti ih ja ne tražim jer sve mi vi dovoljni,svatko na svoj način različit daje mi uvid u svoje mišljenje. Držim se vas bez potrebe da vidim što netko drugi ima za reći.Dakle ipak je problem u meni,,,
Ne znam,što vi mislite?

opet bi plakala..kakav placljivko sam postala..ljuta sam na samu sebe..grozna sam..grozna si empty..bezosjecajna,sebicna,egoisticna.. odvratna si.. mrzim te..
mogla si tri sata sjediti u stanu i ne raditi nista..ne uciti iako si im rekla da ides uciti... mogla si tri sata gubiti a nisi mogla ta tri sata setati s njima..nisi trebala ni tri..mogla si provesti samo pola sata s njima..znas da bi im bilo drago i da bi se veselile..
nisi uopce razmisljala o tome,jer ne razmisljas o stvarima..uopce.. tek kad ti je treca osoba dosla i rekla da ih je vidjela i da su simpaticne i lude..tek si se onda zapitala,pa zasto nisi isla s njima.. mogla si prosetati,popiti kavu..mogla si uloviti seku za ruku i uz zvuk:aaah pretrcati pjesacki na zeleno svijetlo..
mogla si naci vremena jer ga imas i nisi ga nikako iskoristila..
jer uvijek za sve druge imas vremena,osim za njih .. jer mozes ici na sedam kavi na dan..i satima pricati na telefon... i spavati do kasno..to je vrijeme koje mozes gubiti... a s njima ne mozes izgubiti ni pola sata...
jer su obitelj pa mislis da ce te tolerirati..jer su obitelj pa mislis da nije potrebno pokazati malo ljubavi..jer mislis da znaju.. ne zasluzujes da te vole takvi ljudi..jer si odvratna.. a oni te i dalje vole i to te valjda najvise boli..
bilo je prekasno kad si shvatila da si ih pustila same u svom gradu,u tvom gradu..jer to je tvoj grad i ti ga poznajes..i ne,nisu dosli u goste,ali su dosli u grad...a ne dolaze uvijek..i mogla si ici s njima..mogla si..ali si se zatvorila u stan i gubila tri sata sama sa sobom.. mrzim te empty!!
bilo je prekasno kad si potrcala prema vratima u nadi da ces ih pronaci,a samo si ih htjela vidjeti prije nego odu..otici na pice..samo si ih htjela zagrliti.. kome lazes empty? kome?
samo si ih htjela zagrliti i gledati kako odlaze...
previse uzimas stvari zdravo za gotovo.. previse uzimas ljude i osjecaje zdravo za gotovo..
bilo je prekasno kad si shvatila koliko si odvratna i glupa i potrcala da ih pozdravis..one su vec otisle..
bile su u tvom gradu,biti ce mozda jos milijun puta,nije vazno..ti im nisi mogla posvetiti ni pola sata svog dragocjenog vremena..
ne zasluzujes takve ljude da te vole...ne zasluzujes

moj prvi posao i odustajanje od istog

već dobrih par mjeseci svima govorim kako ću naći posao u Italy,nešto part-time,da si zaradim što za Australiju,što za sve lude ideje koje imam..mislila sam,pa dobro,ionako nemam predavanja,a namjeravam plaćati stan još ovu godinu,pa zašto ne...
već tri tjedna čitam oglase,podcrtavam,nikako da nazovem..ali neki dan se dogodila prekretnica..vidjela sam savršeni oglas,savršen posao...i za struku i za gušt i za mene.. rad u tropskom parku,pomoć oko održavanja,životinja,i vođenje turista po parku..kud ćeš bolje..nešto kao Beli,samo te jo plaćaju za to.. i tako smo otišle cime i ja,i odmah prvi dan prisustvovale vođenju turista,iako su svi bili jako šturi oko informacija vezanih za radno vrijeme... danas smo opet otišle..i prisustvovale čišćenju parka,hranjenju životinja..koje su btw,predivne... kolibrići u svim bojama, pelikani, flamingo,papige..ima svega...
uvijeti rada: pet dana u tjednu: utorak,srijedu,petak,subotu i nedjelju, po pet sati dnevno za 400 eura mjesečno...uz mogućnost napredovanja.. mislim da nije uopće loše.. ali dok je teta pričala o svemu tome,samo mi se odjednom javila neka neopisiva tjeskoba,želja da se maknem,da otiđem,da kažem da zbog nekog žnj razloga ne mogu to raditi.. ne mogu vam opisati taj osjećaj.. iz prvenstvenog uzbuđenja na takvu anksioznost... i trenutak kad sam rekla da moram ići i da ne mogu ostati jer mi se ne poklapa sa predavanjima,što je laž jer nemam predavanja,osjetih takvo olakšanje i smirenje...
ali sam zato cijelim putem doma,razmišljala što mi je i u čemu je problem... ok,pod stresom sam,imam ispit u čet,još uvijek nisam prošla sve gradivo i ljutim se na samu sebe zbog neodgovornosti...ali sam mogla ostat nakon ispita na pripremama..naime nakon priprema,svaki kandidat je testiran i onda odaberu jednog,najboljeg...ne bojim se konkurencije,ako nešto volim to je onda biti vodič i pričati ljudima o životinjama..dakle to mi isto ne bi bio problem...ne bojim se ni posla,zbilja bi htjela naći neki poslić uz studij ako ništa drugo zbog iskustva...nemam problema ni s odgovornošću ako je o nečem takvom riječ...
a onda mi je sinulo... i ne mogu vjerovati da je zbog toga ali je.. VIKEND... raditi vikendom,značilo bi da bi bila cijeli tjedan u Italy, nema doma.. nema staraca,nema seke,i nema Njega.. i onda sam shvatila da koliko god se uvjeravala da bi mogla bez svega toga,u biti ne mogu ni pomisliti na to..pa majka me očekuje vikendom,i koliko god me to izluđivalo ponekad,ja obožavam ići doma..i nisam to izgubila od prve godine i ne želim ni dalje..da ne govorim za seku..u zadnje vrijeme i On je tu,a vikendi su nam jedina opcija ako se želimo viđati.. mislila sam da me u životnim odabirima neće sputavati nitko i da u prilog tome govori što sam otišla u Italy..mislila sam da mi neće biti problem opet otići,na post diplomski,na putovanje po svijetu,nije bitno... ali shvatih da ne mogu bez doma ni za vikend.. i da mi radi toga uopće nije žao...
s jedne strane,bojim se da neću nikada moći otići i da ću možda zanemariti neke ideje radi obitelji...a s druge strane,sretna sam ovako kako je,i ne bi to za ništa mjenjala.. i ne mogu vjerovat da to govorim,jer nisam vjerovala da bi mi se moglo desiti da shvatim da me ipak neka spona veže za sve to..a opet,nikad do sad nisam ni bila u situaciji za shvatiti... opet sam iznenadila samu sebe...

ali potraga za poslom se nastavlja:part time, od PON-PET!

Učinimo znanost zanimljivom,part.2

naučila sam...
koristiti električnu kapaljku i onu običnu..
raditi teren za uzgoj stanica..
raditi kapsule za uzgoj bakterija...
raditi gel za uzgoj stanica...
promijeniti teren stanicama...
gledati djelomično na mikroskop...
centrifugirati...
čitati rezultate elektroforeze...
genetski rekombinirati BCR bakterije kako bi u sebi sadržavale plazmid koji kodificira za protein 8XEL koji se onda koristi za stvarnje gore napomenutog gela...
genetski rekombinirati BCR bakterije kako bi u sebi sadržavale gen GFP podrijetlom iz meduze,koji može završiti u eukariotskim stanicama gdje bude izražen kao florescentna zelena svijetlost...
raditi gel za elektroforezu...
alikvotirati stanične kulture...
raditi u uvjetima 100% sterilnosti...
koristiti tekući dušik...
koristiti autoklave za sterilizaciju...
sterilizirati pomoću filtriranja...
što značu koncentracija 10X...
kako u mali volumen dodati još manji...
koristiti spektrofotometar...
...
o da,koliko sam praktičnih laboratorijskih stvari naučila...
naučila sam i praktične životne stvari,kao na primjer kako glumiti da mi je 10 000 točkica(stanica) na rozoj površini nešto predivno i zapanjujuće.. i kako lagati da moram okulistu kako bi otišla ranije doma... i kako čekati kad ti se žuri.. i žuriti kad imaš puno vremena..
o da,svašta sam naučila...

...
ali nisam frustrirana,štoviše na neki čudan,sado-mazo način,ja sam sretna...
shvatila sam da nisam dio tog svijeta ali da bi se snašla u njemu,bez problema,da moram...
shvatila sam da imam i mogu imati radne navike i strpljenje...
shvatila sam da je nevjerojatno kako je u biti 10mikrolitara nečega puno.. i kako je jedna kapljica veličine ovog kružića o cc 5 mikrolitara.. to vjerojatno ne biste znali odgovoriti da vas netko pita koliko je volumena u toj točkici..E! osjećam se bogatijom jer znam prepoznati mikrolitre.. :p
shvatila sam da su i profesori ljudi..
shvatila sam da ne treba brzati s odlukama u životu...
i da ponekad za biti entuzijast jedino što trebamo je mašta....

Dakle,započnimo.. Bio jednom jedan mali gen. Zvao se 8XEL i bio je jaaako sličan genu za elastin,samo bolji,jači i otporniji. Taj isti gen,preveo bi se u jedan isto tako krasan protein istog imena koji je bio u mogućnosti sa svojim istovrsnim prijateljima,stvoriti otpornu tridimensionalnu mrežu... No da bi do toga došlo,gen je morao upasti u stanice koje će ga proizvesti u dovoljnoj količini. Tu upadaju bakterije.. one se,znate,jako brzo razmnožavaju.. i osim glavnog genoma, sadrže i onaj manji, specifični za određene stvari (na primjer opornost na antibiotike),nazvan mr.PLAZMID.. DAkle,koristeći jednostavan proces rezanja gena 8XEL i rezanja PLAZMIDA u određenim područjima s određenim enzimima, omogućili smo da,jednom kada ih stavimo u kontakt, gen jednostavno uskoči u plazmid i ostane u njemu... sada smo taj novi i obnovljeni plazmid morali vratiti u bakterije..što je zahtjevalo duug proces selekcije,inkubacije,jednu razbijenu posudu i temperaturu od 37 stupnjeva... ali,kako znati ako je bakterija dobrostivo preuzela plazmid..e! i tu je trebalo napraviti kontrolice... i kad ono:JE!
IZVRSNO!
sada smo natjerali bakteriju da se razmnožava,dali joj jesti,piti i spavati... a ona je vrijedno stvarala protein..
ALI,OKRUTNI ZNANSTVENICI u bijelim kutama, okoristili su njenu dobrotu jer su je ubrzo nakon toga UBILI.. kako će inače doći do proteina.. i ubiše je na najokrutniji mogući način... VISOKIM ZVUKOVIMA...od kojih joj popuca membrana... (molim vas,stavite se u situaciju da vam netko toliko glasno vrišti da vam od toga koža puca).. tako polumrtve bakterije dodatno su iscrpile centrifuge (zamislite da vas netko iscpljenog i umornog stavi na 10 000okretaja po minuti!),te razno razne kemikalije... ostadoše samo proteini.. pišljivih 6 miligrama iz pola litre baketerija... svoj život su posvetile potomstvu...ah..
ali u jednoj smrti novi život se rađa pa smo isti taj protein pretvorili u 3D membranu stvorivši tako dom za tumorske stanice koje su ga objeručke prihvatile i rastu po njemu,u njemu,oko njega...
e sad se pitate,kome trebaju tumorske stanice..?
i ja sam se to pitala,a onda shvatih da em nema drugih stanica u mom labu za uzgajat,em ove rastu na svemu...
ali ako rastu na svemu zašto su onda jadne bakterije morale trpiti svu tu torturu....??

JER VAM JE TO DRAGI MOJI ZNANSTVENI RAD!
eto zašto...
i mogućnost suradnje s Americom...
i možda moj diplomski...

ako vam moja priča nije dovoljno zanimljiva (PIH!) otiđite na youtube,pogledajte "THE INNER LIFE OF THE CELL" i divite se mikrosvijetu..toj profinjenosti,tom mehanizmu,tom savršenstvu za koje je gotovo nemoguće vjerovati da je sama priroda stvorila... sve je ljepše kad se vidi...
do tad uživajte u znanosti i životu..

ukratko:u nedostatku inspiracije okrecem se poslu;)

kronologija

18.06
nikad se nisam uz nikoga ovako osjecala kao uz njega..lazem.mozda jednom prije..ali to je bilo toliko davno da ne pamtim..lazem.pamtim.ali ne govorim.
jos se uvijek bojim.a ni to ne govorim.ni ne pokazujem.jedino u ovakvim trenucima ispišem to iz sebe.taj strah.
ajme kako mi se sviđaš. i zašto ti ne nalazim mane. htjela bi..ali i ono što nađem,ne smatram manom.
šutim.kad mi smetaju stvari i kad je sve savršeno.
ni pozitivno ni negativno ne govorim.
primjećuješ li promjenu raspoloženja na meni.
možeš li prepoznati.
smeta mi što govoriš o njoj,i što lažeš da ne znaš kad ste prekinuli.a znaš.jer i ja znam.
smeta mi što me ne ispituješ.što ne znaš puno toga o meni i ponekad mi se čini da ni ne želiš znati. a onda ispadne da sve što kažem upijaš i proslijeđuješ.
pričaš li o meni? kao što ja o tebi pričam..
ponekad se bojim tog tvog isplaniranog života i čini mi se da sam ja samo dio plana.i da je negdje tu bilo u tvom planu početak.ali isto tako je negdje i kraj. nije problem.ali i ja bi htjela biti kamo vodi taj plan. a ja sam inzistirala na neizvjesnosti.
ponekad mi se čini da su sve te fraze uvježbane i neiskrene. da govoriš stvari jer bi u tom nekom idealnom svijetu to trebalo tako biti.a ne zato jer stvarno tako misliš.
i samo šutim..
danas je jedan od tih dana..
od onih dana kad sam krenula pisati što obožavam kod tebe. i završila pišući ovo.

23.07
volim kad me ceskas po leđima.
i poljubiš u vrat.
kad mi dođeš u posjet.
kad se budim kraj tebe.
kad te gledam dok spavaš i ti to znaš.i kad ne kažeš ništa.
i kad mi kažeš da sam ti nedostajala.
i kad pokušavaš plesati sa mnom.
i kad me pogladiš po licu.
i vratiš mi torbicu na rame kad spadne.
i kad mi se ispričaš za najveću glupost.
kad mi pošalješ našu sliku.i tvoju omiljenu pjesmu.i kad kažeš da te podsjeća na mene.na nas.
kad mi priđeš s leđa.
i kad me onako pogledaš ispod obrva.
i kad se sramiš,i to volim.
i čak kad mi brojiš koliko sam čega popila.
i kad me poljubiš u obraz.
i kad mi napišeš pjesmu. a ja kažem da imaš spremne pjesma za djevojke. a ti zoveš i napomeneš da ne.
i kad me nacugan u pet ujutro zoveš.
i kad njurgaš volim.
i kad se zezaš.
i kad puno pričaš.
i kad ne pričaš.
i kad si ironičan.
i kad se nikako ne možeš namjestiti u krevetu.
i kad mene namještaš u krevetu.
i kad kažeš da sam lijepo obučena.
i kad mi kažeš da ti je lijepo sa mnom. i da si sretan.
i kad mi šapćeš točne odgovore.
i kad mi opereš suđe.
volim i kad ležimo i gledamo film zajedno.
i kad kažeš da sam ti falila.
i kad kažeš "hvala ti što postojiš".
i kad šetamo.
i sjedimo u parku.
i kad trčimo na bus.
i kad se švercamo u busu.
i kad pojedeš baš sve što nađeš.
i kad kažeš mmmmm.
volim biti s tobom.smijati se.plesati.piti.igrati se.spavati.gledati zoru.jesti.
volim kad me češkaš po leđima.

29/08
kako me mozes toliko povrijediti,cak i nesvjesno..mislila sam ti poslat poruku volim te puunooo.. kad dođem doma.. ali preduhitrio si me.poslao si mi poruku koja nije bila namjenjena meni,nego njoj. u poruci kažeš da ti je super sa mnom ali joj kažeš da lipo da se javila..znači,čujete se? mogao si mi reći.. bila sam presretna jer smo preživjeli ljeto,svaki na svom kraju sa svojim društvom..a opet tko zna,možda si me varao ovo ljeto a ja to nikada neću saznati.. bila sam sretna,jer nisam mislila da ćemo dočekati jesen... i stvarno sam ti htjela reći,još jednom,koliko te volim.. znaš,kad si me pitao kada sam te zavoljela,nisam ti odgovorila.nisam htjela da znaš jer bi mislio da sam luda. zavoljela sam te odmah drugi put kad smo se našli i kad si mi pričao o ribama i rekao gdje je najbolje za jest... to je bilo to. nista drugo nije imalo na mene toliki utjecaj kao te dvije stvari..trebalo mi je vremena da samoj sebi priznam da te volim.. trebalo mi je vremena da priznam da je to taj osjećaj.. prošlo je šest mjeseci,u trenu. nikad nisam mislila da ću moć biti s nekim šest mjeseci.. šest savršenih mjeseci.. ajme kako je brzo prošlo.. trebalo mi je vremena da prebrodim strah,da prestanem sebe uvjeravati da si sa mnom samo zato jer imaš određeno sad biti u vezi... i da sam samo prolazna točka..trebalo mi je vremena da ne razmišljam kako ni kada će ovo prestati nego da uživam u svakom trenutku s tobom..a najviše mi je trebalo vremena da shvatim da i mene netko može voljeti,onakvu kakva jesam....
da li nas ljubav čini slijepima?možda sam se sve to vrijeme uvjeravala da će s vremenom proći tvoje spominjanje nje.znam i razumijem u potpunosti,prva ti je ljubav. i uvijek ćeš imati osjećaje za nju.ali jedno je imati osjećaje a drugo je patiti.zašto imam feeling da je nisi prebolio? ja se ne mogu i ne želim natjecati s njom..a imam osjećaj da moram...ali ne želim ni da me ti uspoređuješ. nikada nisi,barem ne na glas.
zaklela sam se da neću više nikada plakati radi dečka.jučer sam plakala.radi glupe poruke koju si umjesto njoj poslao meni. koja ni nije razlog za plač ali me je duboko povrijedila. plakala sam i razmišljala kako sam glupa i kako sam si dopustila pokazati osjećaje,a rekla sam da neću.. i kako sam ti rekla da te volim..
samo nekoliko sati prije napisao si mi:"ležim sad u sobi i razmišljam o tebi...i o tome koliko sam sretan što te imam i koliko mi nevjerovatno mnogo značiš u životu i koliko sam ludo zaljubljen u tebe. "
kako ne razumiješ da sam još uvijek nesigurna.vjerujem ti,možda ne bi trebala. ali moja nesigurnost se hrani svakim tvojim postupkom. i puno je jača od sigurnosti koju mi s druge strane pružaš...
a najgore je što ne razumiješ..što po tebi,nisi učinio ništa loše..ni nisi,imaš pravo,ali moraš shvatiti da se ja uvijek nečega bojim. bojala sam se voljeti pa sam uspijela,bojala sam se vezati i pokazati tko sam..sad se bojim da ću te izgubiti..preboljela bi to,znam da bi..čovjek se navikne na sve..ali bojim se one stare osobe koja sam bila,a koju si sasvim nesvjesno promjenio.ona koja nije vjerovala u sreću ni u ljude..ni da se dobre stvari događaju dobrim ljudima...
vidiš,još uvijek ne znaš što osjećam..

SRETNO!

meni najdraze biće kreće u nove pohode.prekretnica u životu,srednja škola.je li uzbuđena? provjerite na soulofspirit.blog.hr :) ne reklamiram..možda vas samo zanima mala empty :)

ne boj se seko vjerujem da ćeš izvući iz svega samo ono najbolje... osjećam kako odlaziš i kliziš mi iz ruku jer rasteš. znam da ćemo sada bit još bliže jer si mi svakim danom sve više jedina s kojom mogu pričati..i jedina kojoj sve pričam.. ali opet,teško mi se naviknuti da malo plavo derište postaje cool gimnazijalka.. možda zato jer ja starim :)
uglavnom,želim ti sreće i zdravlja... pameti samo malo ;) želim ti puno zabava,puno fešti,puno pijanstava,puno iskustava,puno neprospavanih noći,puno prijatelja.. želim ti neopterećenje i slobodu... (za oprez i roditelje ću se ja pobrinuti)..
došlo je tvoje vrijeme..znam da si dugo čekala.. iskoristi ga najbolje što znaš i ne žali za ničim... moju podršku ćeš imati uvijek.. i ne boj se pitati za pomoć,savjet,prijevoz :) što god mogu znaš da ću i učiniti...
SRETNO DRAGA SEKO U OSVAJANJU NOVIH PROSTORA I OBZORA
DOBRODOŠLA U SVIJET MLADIH (a ne djece:))
volim te.

što biste učinili da vam kažu da umirete..Kažem vam ja,dakako da umirete. Svi umiremo,i svaki korak našeg života samo je korak bliže našoj smrti. Ali što biste učinili da znate koji vam je rok trajanja,da znate koliko vam je još ostalo od života.
Mnogo sam razmišljala o tome. ne u morbidnom,mračnom raspoloženju,nego tek tako. Što bi ja učinila? Ovisi. O vremenu koje mi je preostalo.
Da je riječ o 6 mjeseci,svakako bi prekinula školovanje i zaputila se put svijeta. Putovala bi,išla na sva ona mjesta na koja sam oduvijek htjela ići,radila sve ono što sam htjela i isprobala sve što se da isprobati. Ukratko,iživila bi se i proživjela na najbolji mogući način preostalo vrijeme. Dakako,provela bi i puno vremena s ljudima do kojih mi je stalo. Ne znam čak dali bi im rekla da umirem. Ljudi gledaju drugim očima osuđene na smrt.Možda bi bilo bolje ništa ne govoriti, sretniji bi bili oni a i ja. Ne bih htjela sažaljenje ni tugu u očima ni osjećaj odgovornosti.
Da je pak riječ o dvije-tri godine završila bi fax,dokazala samoj sebi da sam sposobna,i onda tek činila sve gore navedeno. Ne bi imala vremena promijeniti svijet ali za pokušati nikada nije kasno,zar ne?
Da je riječ o više od tri godine,rodila bi dijete. Možda će vam se učiniti sebično,egoistično. S jedne strane zaista je. Zašto donijeti na svijet dijete koje neće imati majke. Ja bi to učinila da,koliko god to suludo djelovalo,ostavim trag. Da ostavim trajnu uspomenu na mene. Dakako,mnogo je uspomena koje bi živjele i bez mene. Ali ja bi rodila dijete.. Ne zato jer mislim da bi bilo kakav podsjetnik na mene bio potreban, možda bi čak bio i prebolan,nego jer bi iz moje smrti najbolje što se može izvući bio novi život. Ne zamjena, ne uspomena, ne nadoknada. Dijete za koje bi se brinuli moji roditelji i moja obitelj. Dijete koje bi imalo možda moje oči a opet bilo sasvim svoje. Teško mi je objasniti ideju jer samoj sebi zvučim preokrutno. Ali vjerujte mi,nije mi namjera. Jednostavno mislim da bi to bilo to. Pružila bi mu maximalnu ljubav dok bi me bilo.. i čuvala ga kad me ne bi....
Da je riječ o jednom danu, ne znam. Pojurila bi sada ovog trenutka doma, provela večer, noć i jutro s roditeljima,sekom,prijateljima,Njim... s nekim suludim izgovorom,kao da je normalno i svakidašnje. Ne bi stigla ni plakati za životom. Ne bi imalo ni smisla.

Što biste vi učinili?
ima nešto u onoj: živi svaki dan kao da ti je poslijednji,jednom će i biti.
pogledala sam još jednom "Love story"..valjda je to to..